Lana DERKAČ

Lana DERKAČ je hrvatska književnica, rođena 1969. godine u Požegi. Piše pjesme, pripovijetke, kratke priče i eseje. Tekstovi su joj prevođeni na osamnaest jezika, i to na arapski, njemački, oriški, malajski, španjolski, engleski, talijanski, francuski, mađarski itd. Dipomirala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Požežanka Lana DERKAČ suurednica je i jednoga izbora iz svjetske književnosti, Third World Post-Socialist Poetry, koji je uredila s indijskim piscem Thachomom Poyilom Raajeevanom, a tiskan je u Indiji.

To me je zanimalo. Jer sam bio pet puta u Indiji, zadnji put u rujnu 2019. godine. Napisao sam na osnovi mojih iskustava i putovanja 2013. godine biografiju Filipa VESDINA (1748.- 1806.), bolje poznatoga pod redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo. Bio je kao karmelićanin 13 godina u južnoj Indiji i objavio je 1790. godine poslije povratka u Rim prvu tiskanu gramatiku sanskrta na Zapadu i još oko 60 znanstvenih knjiga i djela uključujući i opis hinduizma kao vjere koja je bila u Europi onda još u velikoj mjeri potpuno nepoznata. Rođen je u nekoć hrvatskom selu Cimof (Hof am Leithaberge, Donja Austrija) od hrvatskih roditelja. Umro je u Rimu 1806. godine, pokopan je u kripti crkve Santa Maria della Scala. Pregledao sam njegovu bogatu pismenu ostavštinu u Nacionalnoj knjižnici Italije kao istraživač (zato trebaš posebnu dozvolu i iskaznicu).

Veselim se da je Lana DERKAČ bila fascinirana kad sam odveo delegaciju iz Hrvatske u crkvu u kojoj je prvi put izveden Mozartov requiem i da je posvetila jednu pjesmu na temu requiema inspiriranu književnim boravkom u Austriji. Za Mađarsku napisala je kratku priču/esej vezanu za željeznu zavezu.

Davor ŠALAT

Davor ŠALAT glavni je urednik časopisa za međunarodne književne veze MOST. Izlazi četiri puta godišnje od 1966. godine. Izdavač časopisa je Društvo hrvatskih književnika (DHK). Veseli me da kao dugogodišnji član DHK-a sada dobivam ovaj časopis. U broju 3-4/2019 posebno me je zanimala poezija Lane DERKAČ koju je prevodio Boris PERIĆ, rođen 1966. godine u Varaždinu, na njemački jezik.

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Rođen je u Zemuniku nedaleko Zadra 1947. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zadru studirao je povijest umjetnosti i hrvatski jezik. On je književnik, slikar, umjetnički fotograf, publicist i feljtonist, prozni pisac, osobito romanopisac. Slika u tehnici ulja, pastelja, ctreža. Autor je više od stotinu knjiga. Njegov prvi roman nosi naslov „Ispovijed isuvišna čovjeka” (1985.). Tomislava već poznam nekoliko godina. Bio sam prvi koji mu je pokazao nekoć hrvatska sela u Donjoj Austriji i bivši samostan karmelićanskoga reda, danas park prirode, u tom kraju.

Najveću književnu nagradu za poeziju „Tin Ujević” za 2009. godinu dobio je za knjigu pjesama pod naslovom „Molitve”.

On već desetljećima piše haiku, najkraću pjesničku formu, strogo zadanu formu. Državna japanska televizija 2003. godine snimila je dokumentarni film „Stazama hrvatskog haiku” o njegovoj haiku poeziji. „Zario ruku u srce” (1979.) prva je haiku knjiga. U knjižici „Iž” objavljeno je trideset haiku pjesama koje tematiziraju maritimnu pejzaž otoka Iža (otok zadarskoga arhipelaga). Haiku knjiga „Velebit” (2004.) objavljena je u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju. Određeni broj haiku na engleskom iz zbirke „Velebit” objavljen je u američkom časopisu „Modern Haiku”. Haiku pjesme nemaju naslova, slike su iz prirode. Pokidob dobro poznam budizam za mene je vrlo zanimljivo kako Tomislav upotrijebi ovo od zena inspirirano pjesništvo iz daleke Azije u Hrvatskoj.

Bilosnić je i dječji pisac. Već 1972. g. objavljuje pjesničku zbirku „Hoće djeca da ulove zeca”.

Proputovao je dobar dio svijeta. Putopisna proza zauzima posebno mjesto u njegovom bogatom književnom opusu, na primjer „Mediteranski putopis”, „Put u Uzbekistan”. I najveći znanstvenik gradišćanskih Hrvata Paulinus a Sancto Bartholomaeo (1748. - 1806.) iz nekoć hrvatskoga sela Cimof bio je veliki putopisac Indije – njegov putopis prevođen je na nekoliko europskih jezika.

Knjiga „Tigar” iz 2004. godine je kruna njegova pjesništva. Dostupna je i na njemačkom u prijevodu Ute Karlavaris-Bremer „Der Tiger”. Ova zbirka (u 135 pjesma) umjetnički je vrhunac njegova stvaralaštva.

Kao sudionik Hrvatskog proljeća zatvaren je, proganjan i zabranjivan. Kao vrlo mlad čovjek proživio je iskustvo suđenja i zatvora.

Sanja Knežević je u disertaciji „Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva” iz 2012. godine promatrala Bilosnićevo pjesništvo. Disertacija je kasnije objavljena kao istoimena knjiga, u izdanju Naklade Ljevak u Zagrebu 2013. godine. Đuro Vidmarović nazvao ga je literarnoga marljivca, a Igor Šipić ustanovio je da se Tomislav Marijan Bilosnić redovito „ispovijedi” u pjesničkim zbirkama.

Radio je kao građevinski radnik, strojarski tehničar, konobar, vozač i novinar.

Alojz PAVLOVIĆ

Rođen 1948. godine u Korlatu (Grad Benkovac). Osnovnu školu i gimnaziju završava u Zadru. Završio brodogradnju i kibernetiku. Bio je časnik trgovačke mornarice. Objavio je nekoliko književnih djela (romana, zbirki kratkih priča, drama). Dobitnik je nagrade za književnost Zadarske županije 2009. godine.

„Kul Vrajer” je zbirka crtica i pripovijesti u novoštokavskoj ikavici (Zadar, 2019., nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru) koju je napisao Alojz PAVLOVIĆ uz opsežan rječnik.

Alojz PAVLOVIĆ sačuvao je mnoge stare riječi Hrvata iz Zadarskoga zaleđa od mogućega zaborava. Uložio je ogroman napor na prikupljanju građe o govornom jeziku benkovačkoga kraja, s ciljem da se sačuva njegova izvornost i zaštiti od zaborava. Rječnik novoštokavske ikavice Benkovačkoga kraja obuhvaća oko 13 000 izraza i natuknica. Izlazio je u Zadru 2018. godine. Izvršena je i etimologija riječi (ustanovljavanje njihova moguća podrijetla). I mi gradišćanski Hrvati u Austriji imamo naš vlašći rječnik, a i cijela Biblija je dostupna na gradišćansko-hrvatskom jeziku (pretežno staročakavska ikavica), djelo dr. Štefana Geošića, bivšega župnika u Klimpuhu (Klingenbach), koji živi u visokoj starosti u Klimpuhu.

Rječnik crikveničkoga govora : Martina Bašić autorica je uvodnoga teksta Jezični sustav crikveničkoga govora u kojem daje opis njegovih čakavskih posebnosti. Đurđica Dusper, zaljubljenica u crikveničko ča, prikupila je riječi prema načelu razlikovnosti u odnosu na standardni hrvatski jezik, i to riječi kojima se služe starije generacije. Danas ima još jako malo Crikveničana koji govore pravo crikvenički.

Važno je da Hrvatice i Hrvati sačuvaju svoje bogate jezične tradicije – u Zadru, u Crikvenici, u Gradišću!

Korlat je oduvijek bio arheološki zanimljivo područje. Benkovački kraj bio je nastanjen kao i Gradišće još u prapovijesti. U Korlatu su do početka Domovinskoga rata podjednako živjeli Hrvati i Srbi. Dokumentarni film „Korlaćani” (redatelj: Luka Klapan) je film o civilnim žrtvama u Korlatu. Film govori o ubojstvima stanovnika Korlata koji početkom Domovinskog rata nisu željeli napustiti svoje kuće. Ubojstva su izvršena bez milosti i na najokrutniji mogući način.

Alojz PAVLOVIĆ napisao je i zanimljiv članak u „Zadarskom listu” (26. studenoga 2019.) pod naslovom „Razmišljanja pred pločom u Bečkom Novom Mjestu”. Iz obiteljskih razloga (njegov otac se je u ovom gradu školovao i radio) želio je mnogo znati o ovom gradu. U Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su 30. IV. 1671 hrvatski ban Petar ZRINSKI i markiz Fran Krsto FRANKOPAN. Na bočnom zidu katedrale stoji nadgrobna ploča na latinskom jeziku na kojoj se ismihavaju kao slijepci. Novoosnovana Republika Austrija je 1919. godine dozvolila da se zemaljski ostatci Zrinskoga i Frankopana prinosu u Zagreb ča su Habsburgovci uvijek zabranili. Činjenica je da se ova stara nadgrobna ploča koju su „poklonili” Habsburgovci nalazi na jednoj crkvi i da je katolička crkva u čijem je vlasništvu odgovorna da se još uvijek nalazi na istom mjestu.

Dario TIKULIN

Rođen je 1953. godine. On je glagoljski krasopisac. Realizirani su mnogi klesani glagoljski radovi po kaligrafskom nacrtu Tikulina. Klesarstvo Matulović se iskazalo u tradicijskom klesanju glagoljice. Zadarski nadbiskup Rajčević proglasio je 1899. godine da nijedna crkva zadarske nadbiskupije nema pravo na glagoljicu. Anica Nazor u Knjizi o hrvatskoj glagoljici na stranici 133. navodi da je unatoč uvedenom latiničnom glagomisalu iz 1927. župnik u Ninu don Ivo Nikpalj odbivši tu novotariju i dalje uporno rabio stari glagoljični Parčićev misal sve do 1961. godine. Parčićev misal iz 1905. godine je posljednja u svijetu bogoslužna knjiga tiskana glagoljicom. Dragutin Parčić bio je svećenik trećeg reda sv. Franje. Rado bi imali topografski klesani znak za ime sela Celindof na glagoljici.

CELINDOF (ZILLINGTAL)

U Celindofu rođen je isusovac Filip KAUŠIĆ (1618.- 1673. u Bratislavi), rektor Sveučilišta u Zagrebu 1669. godine. Celindofski župnik Juraj DAMŠIĆ (1686. - 1775.) objavio je 1744. godine „Nauk Keršćanski”, prvi katekizam na jeziku gradišćanskih Hrvata, tiskan u Bečkom Novom Mjestu. On je bio od 1711 godine do 1755. godine župnik u Celindofu. Jedini očuvani promjerak nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U Bečkom Novom Mjestu tiskali su svoja znanstvena djela na latinskom jeziku i lepoglavski pavlini Gašpar Malečić (1646 – 1702) i Josip Bedeković (1688 – 1760).

Prvi pisani spomeni Celindofa su iz 1271. godine. Hrvati su se doselili u selo u 16. vijeku, 1555. godine su po prezimenima dokumentirani.